Da u životu nije sve kako smo zamislili, dokazuje nam i ovaj primjer. Ne tako davno najbolji igrač kadetskog prvenstva Hrvatske i osvajač titule sa Zadrom, član svih mladih reprezentacija Hrvatske, veliki talent i igrač na kojeg su mnogi skrenuli pozornost i isticali ga kao potencijala za seniorsku momčad Zadra. No, više sile i nesreće te teške povrede udaljile su ga od zacrtanog cilja te bitno usporile njegov košarkaški razvoj. Naravno, riječ je o Roku Jurlini, 22-godišnjem, sada već bivšem košarkašu koji je zbog zdravstvenih razloga prekinuo karijeru na samom početku. Put ga je vodio preko matičnog Zadra, od posudbi u Križevce i Sonik Puntamiku, odlaska u KK Zagreb te jedne prošlosezonske polusezone u KK Zabok. Da je Roku košarka i doručak i ručak i večera, dokazuje činjenica da je samo tri mjeseca nakon objavljivanja kraja karijere emotivnim pismom na svom Facebook profilu ponovno na parketu. I to u novoj ulozi – trenera.
Roko, objavio si kraj svoje karijere. Možeš li nam pobliže opisati što se točno događalo i zašto kraj?
– Istina je, prije tri mjeseca odlučio sam prekinuti karijeru. Jednostavno, u zadnje tri godine prošao sam puno toga što ne bi poželio ni najgorem neprijatelju. Problemi su krenuli u rujnu 2012. i otada neprestano traju. Kad se ponadaš da je konačno sve u redu i da je sve iza tebe, ponovno dobiješ takav šamar da te vrati na nulu. Sve iznova. Pet operacija koljena u tri godine, od toga tri teške. Svaki puta sve od nule s još većom motivacijom i željom za dokazivanjem, ali kao da neka viša sila kontrolira sve i kao da ti jednostavno ne da. Da se razumijemo, nije bila nimalo lagana odluka. Kada nešto radiš od svoje četvrte godine sa tolikim guštom i žarom i voljom i to te toliko veseli, jako je teško donijeti odluku o prekidu. No, mislim da je to bila jedina pametna odluka jer bi nadalje bilo samo mučenje, a i nikad ne znaš što će ti se opet dogoditi i kako će koljeno reagirati. Sada je već tu jako narušena i statika koljena i teško je opet sve iznova. Nije upitno da bi se ja vratio, samo pitanje ima li to smisla. Nikad ne reci nikad, ostavljam još neke male šanse, ali iskreno sumnjam. Recimo da su šanse 95 naspram 5 posto. Ispada da sam u zadnje četiri sezone računajući i ovu odigrao jednu ozbiljnu polusezonu. Više sam vremena proveo po doktorima, rehabilitacijama i operacijskim stolovima nego na terenu. Koliko god se trudio, uvijek je neki problem i više to nikad neće biti isto, a i postaješ obilježen ozljedama i svatko postaje sumnjičav prema tvom zdravstvenom stanju, što je u neku ruku i normalno. Ja znam reći kako neki cijelo ljeto ništa ne rade ili rade jako malo, dođu na pripreme i nikad nisu ozlijeđeni, a neki paze stalno, rade prevenciju i uvijek su prisutni problemi. Očito da je to jednostavno tako.
Napisao si jedno dirljivo oproštajno pismo na svom facebook profilu prije tri mjeseca. Kakvi su osjećaji bili od tog dana i kako iz današnjeg kuta gledanja gledaš na sve to? Koje bi trenutke svoje igračke karijere naveo kao najljepše? Žališ li za ičim u svojoj karijeri?
– Tada su osjećaji bili doslovno kao da mi se srušio svijet. Zapravo i jest jer je košarka bila doslovno sve u mom životu, kada bi sve išlo nizbrdo to je ono što me veselilo i guralo naprijed i sada toga više nema. Moram priznati bilo je tu i podosta suza i emocija, kako mojih tako i moje obitelji, majke, oca, braće i tek tada sam shvatio koliko su bili uz mene i velika podrška i koliko je i njima teško bilo jer su znali koliko sam volio to i želio da uspijem. Jednostavno, dao sam sve od sebe doslovno i zato mi je donekle lakše. Isto tako, mislim da još nisam svjestan svega toga. Čini mi se kao da je sve privremeno. Emocije su još definitivno svježe i trebat će vremena da se sve slegne i dođe na svoje mjesto. 18 godina nije baš lako samo tako izbrisati.
Što se tiče igračke karijere, ima više toga što će ostati u lijepom sjećanju. Osvajanje titule prvaka Hrvatske u kadetskom uzrastu sa KK Zadrom u legendarnim Jazinama što je san svakog igrača i najbolji igrač tog prvenstva, kapetan juniorske momčadi, predstavljanje svoje zemlje na velikim natjecanjima, još kao junior dva nastupa za seniorsku momčad najdražeg kluba, brojna poznanstva i prijateljstva koja ostaju za cijeli život. Puno je toga i premalo mjesta za sve navesti. Ponosan sam na sve što sam prošao i sigurno da me to obogatilo i kao sportaša i kao čovjeka. Nedostajat će definitivno treninzi, utakmice, naboj prije utakmice, veselje ili tuga i ljutnja nakon utakmica. Sve to već sada fali i falit će.
Žalim li za ičim? Pa ne mogu reći da baš žalim za nečim posebno, ako bi trebao nešto izdvojiti to je što me nisu zaobišle ozljede da mogu dokazati svima koliko vrijedim. Ali valjda Bog za mene ima neki drugi plan, bolji od ovog. Ostaje žal radi toga. Ostaje žal donekle i radi toga što nisam više dao svom klubu, no jedan maćehinski odnos kluba kako prema meni, tako i prema mnogim zadarskim igračima koji su sigurno mogli igrati, a nisu dobili šansu. Dok drugi svi brinu za svoje igrače i daju im priliku, nama je uvijek netko sa strane bolji, a našim domaćim zadarskim igračima se samo traže mane. Ne znam zašto je to tako, ali siguran sam da bi za puno manje i neredovitije novce i sa većim žarom i osjećajem pripadnosti klubu davali cijelog sebe u sve. Odnos kluba prema našim igračima definitivno nije dobar. No, bez obzira na sve, Zadar je uvijek bio i ostat će moj klub. Nemoguće je prebrisati cijelo djetinjstvo posvećeno našoj svetinji. Nadamo se boljim danima za klub.
Nisi dugo mirovao i odnedavno si se pojavio u novoj ulozi u kojoj te nismo navikli gledati, ulozi trenera. Što je prethodilo toj odluci i zašto baš trenerski posao?
– Istina je, rekao sam da je košarka moj doručak, ručak i večera. Već neko vrijeme sam znao da je to ono što želim raditi poslije karijere, naravno nisam računao da će to tako brzo doći, no eto. Nisam želio mirovati i nakon što sam odradio ovu zadnju operaciju i stao na svoje noge postao sam pomoćni trener u juniorima Sonik Puntamike koje vodi trener Stipe Kuliš s kojim imam odličan odnos iz igračkih dana, kojeg izuzetno cijenim i s kojim sam individualno radio već dugi niz godina. Mislim da imamo slične poglede na ovaj sport, slične radne navike te da je to izuzetno bitno za ovaj moj novi početak. Već kao igrač sam zapisivao u bilježnicu mnoge svoje treninge jer sam znao da se želim time baviti. Želim učiti, napredovati, usavršavati se i zato planiram uskoro upisati i Višu trenersku školu. Smatram da sam se dobro snašao u ovome te smatram da imam dosta košarkaškog znanja koje mogu prenijeti na igrače. Kraj je uvijek novi početak nečega. Mnogi su mi rekli da posjedujem veliko košarkaško znanje te da mi je to pametan potez i to je ono što mi daje samopouzdanje za dalje.
Sada si ”unutra” i imaš uvid sada i sa trenerske strane u omladinske kategorije u Zadru općenito. Znamo da u Zadru nemamo više domaćih igrača, a nema ih ni na vidiku za seniorski pogon. Gdje ti vidiš glavni problem toga?
– Dobro pitanje o kojem bi mogao dugo i široko. Moramo biti realni da KK Zadar nije ono što je nekad bio. Moja generacija i ja smo živjeli za košarku, cijeli grad je disao za to, svi su bili kao jedno. Danas to više nije tako. KK Zadar nije onaj stari i naravno da je baza igrača manja. Djeca se više ne bave košarkom, danas se bave drugim sportovima i satovima gitare, klavira ili nečeg trećeg. Mi po ”defaultu” očekujemo da danas još uvijek klinci dolaze u košarku. Moramo se pomiriti da se to promijenilo. Vjerojatno su tome doprinijeli i stanje u zadarskoj košarci i klubu. Jednostavno, djeca se više nemaju s kime poistovjetiti. Mi bi išli na utakmicu, a sutradan oponašali u dvorištu poteze igrača. Igrači su za nas bili božanstva. Danas više nema basketa, sve je facebook, instagram, igrice. Nekad si znao da će svi barem probati trenirati košarku pa će uvijek ostati najbolji koji će ići dalje. To sada nije tako, mi trebamo djecu privući da dođu, da treniraju košarku. Treba jedan dobar marketing po školama i općenito koji će vratiti klince u košarku. Isto tako mnogi kažu da se ne stvaraju igrači. Gledam sada, mi se ”hvatamo” za neke igrače koji prije 5 ili 10 ili 15 godina ne bi bili niti u rotaciji u svojoj generaciji. Kriteriji padaju. Nadalje, u svim juniorima zadarskih ekipa, Zadra do Sonika itd nema igrača iznad dva metra. Ja sam sa svojih 195 cm u ovoj juniorskoj ekipi Sonik Puntamike najviši na terenu, što dovoljno govori. Isto tako i Split koji je uvijek bio poznat po svojim visokim ekipama u mlađim kategorijama. Ne bih rekao da se više ne rađaju visoki ljudi, rađaju, samo više ne dolaze u košarku nego idu u druge sportove ili uopće se ne bave sportom. I tu se svi skupa trebamo zabrinuti. Ako nemamo visokih, moramo tražiti okolo. Dovesti ih, ponuditi im smještaj, školu, zatvoriti se u dvoranu i rudariti. Drugog izlaza nema. Iskreno, smatram da se ovako kako se danas radi radilo sa mnogim talentiranijim generacijama da bi bilo i puno više igrača. Mišljenja sam da se radi nikad bolje i da se treningu pristupa na jedan studiozniji način, no prije si imao uvijek po 2-3-4 igrača koji su ti mogli sami riješiti sve. Današnji igrači nisu navikli raditi, malo je jedan trening od sat i pol ili dva. Takva su vremena danas, jedan ne može doći jer ima učiti, drugi ide u autoškolu, treći ide na selo, četvrti ima vjeronauk. Sve je važnije od treninga. Tako neće biti igrača. Dolazi do velikog nesrazmjera ambicija trenera i igrača. Pa ja sam se svako jutro u juniorima dizao i trenirao u hladnim Jazinama u 7 sati. Svaki dan, a njima je teško odraditi dva treninga dnevno jednom u dva mjeseca. Znam i naučio sam na svom primjeru, tko puno radi i trenira teško gubi i ne voli gubiti. Ne može se dogoditi da ti je svejedno dobio ili izgubio. Evo ja u ovih mjesec i pol dana što sam trener nisam doživio da me netko pita za dodatni rad, prije ili poslije treninga, šutiranje ili bilo što i to je ono što me žalosti. Momci odrade dobro trening, no to je sve premalo za nešto više. Ako nisi 1000 posto unutra, nema napretka. Tisuće i tisuće ponavljanja je recept koji te vodi do cilja, ako to istinski hoćeš i želiš.
Kako vidiš svoj trenerski put u budućnosti, čemu se nadaš, koji su tvoji ciljevi?
– Teško je sada u ovom trenutku reći što očekujem, a i to bih ostavio za sebe. Rekao sam, želim ići korak po korak pa gdje me to odvede. Danas jesi, sutra nisi. To sam naučio na svom primjeru. Konstantno usavršavanje uz veliku dozu sreće put su ka uspjehu. Težim najvišim ciljevima jer jedino tako možeš ići naprijed. U trenu ti se može sve otvoriti, samo treba biti uporan. Startam kao izuzetno mlad u ovaj posao, ako se to može uopće tako nazvati jer je to prije svega ljubav. Mislim da si sretan čovjek ako se možeš baviti onime čime voliš i pritom dobro živjeti od toga.
Kako komentiraš stanje u seniorskoj ekipi KK Zadra i što očekuješ do kraja sezone?
– Smatram da je stanje u seniorskoj ekipi odraz cjelokupnog stanja košarke u našem gradu. Ljudima je postalo svejedno, izgubio se onaj poznati zadarski štih. Mislim da je jedino rješenje zatvoriti se u dvoranu, raditi, pa ako treba i žrtvovati rezultat koliko god treba, samo stvoriti plan i držati se toga. Svjesni smo da novca nema, prema tome povratak korijenima je jedini recept za izlaz iz ovog mučenja. Zadarski igrači vratit će publiku u dvoranu koja će znati prepoznati pravi put pa i pod cijenu rezultata par godina. Moramo stvoriti bazu koja je oduvijek bila prepoznatljiva svima. Zadar polako gubi svoje ime.
Rekao si da planiraš upisati Višu trenersku školu, a uz to studiraš i na Pravnom fakultetu u Splitu. Kako idu obveze na tom polju?
– Uhh, moram priznati da je teško. Gradivo je opsežno i treba se dobro pomučiti. Evo baš sam neki dan položio jedan ispit, imam još malo da dovršim tu drugu godinu. Treba puno učiti i odricati se. Iako se želim baviti trenerskim poslom, volio bi i ovo završiti radi sigurnosti. Trenerski posao je ipak dosta nestabilan, iako ne sumnjam u sebe.
Imaš li kojeg trenerskog uzora, čija ti se košarka najviše sviđa?
– Ne mogu reći da imam nekog posebnog trenerskog uzora, mislim da od svakog trenera možeš nešto naučiti. Svatko ima dobre i loše strane. Pošto mi se puno više sviđa europska košarka nego NBA i to mogu reći da stvarno pratim i gledam mnoge utakmice, izdvojio bi, uz naravno imena Obradovića i Dude Ivkovića koji iza sebe imaju jako velike karijere i o tom ne treba puno trošiti riječi, Georgiosa Bartzokasa čiji mi se stil košarke izuzetno sviđa. Pratim ga još iz Olympiakosa i sada u Kubanu radi odličan posao. Ima stvarno puno trenerskih imena koje bi mogao izdvojiti jer kažem, od svakoga možeš ponešto naučiti, a teško je sada u par rečenica sve sažeti.
Evo ponovno je otvoren portal ZadarSport. Što misliš o toj ideji?
– Ideju itekako pozdravljam i želim vam sve najbolje u tome. ZadarSport pamtim kao jedan jaki sportski medij koji je godinama djelovao, no drago mi je da se vraća i želim vam da dosegnete staru slavu što neće biti nimalo lagan zadatak.
Roka poznajemo i kao izuzetno dobrog kolumnista. Njegove kolumne mogli smo čitati na portalu ZdNews.hr u podrubrici ZadarSport. Možemo li te očekivati kao kolumnista sada i na ZadarSportu?
– Ha-ha. Pa mogu obećati čitateljima da ću s vremena na vrijeme napisati neke osvrte ili kolumne. Smatram da to dobro radim i gušt mi je, tako da me povremeno možete očekivati i u toj ulozi.
Poruka za kraj?
– Pa eto želio bih još samo zahvaliti svim ljudima, trenerima i suigračima koji su prošli kroz moj igrački košarkaški put, koji su me u neku ruku i odgojili i zahvalan sam im na tome, a najviše svojoj obitelji i prijateljima koji jedini znaju koliko je u pojedinim trenucima bilo teško. Vama i Vašim čitateljima želim sve najbolje u ovoj 2016. godini, puno zdravlja, a ostalo će doći.
Ne preostaje nam ništa drugo nego Roku poželjeti mnogo sreće, zdravlja i uspjeha u budućnosti i da mu se vrati sve ono što je uložio u sebe i košarku jer to definitivno zaslužuje.
Comments are closed.